Roman Nevidljivo pismo, nagrađen nagradom Fonda „Miroslav Krleža“, objavljen je 1993. godine. Rukopis je nakladniku predan u proljeće 1991.godine. Nevidljivo pismo predstavlja prvi u nizu Pavličićevih romana čije teme propituju povijest pojedinaca koji nisu zanimljivi školskim udžbenicima i urednicima nacionalnih enciklopedija. Glavni lik romana Nevidljivo pismo je mladić na pragu zrelosti; devetnaestogodišnjak koji sprema maturu. Radnja je smještena u 1965., godinu velike poplave. Grad je neimenovan. Znamo samo da je smješten na Dunavu. I jasno nam je da će čitatelji u njemu vidjeti Vukovar. Da bi se mogao posvetiti učenju, mladić odlazi iz roditeljske kuće, malo izvan grada. Odlazi u Pčelarski dom čijim je domarom bio njegov ujak.

U jednom trenutku, mladić primjećuje da je staklo – uzidano u zidu – napuklo te ubrzo zaključuje da Dom počinje kliziti prema rijeci. Umjesto da krene u fizičko spašavanje stvari, on ih počinje popisivati. Uzima ujakovu veliku zelenu bilježnicu i na nju piše samo jednu riječ: POPIS. Popisivanjem slaže svoju osobnu povijest, povijest svoje obitelji, povijest grada i daje – kroz zanimljivu priču i opise koji čitatelje podsjećaju na autorovu memoarsku prozu Dunav – sliku cijelog 20. stoljeća.

Romanu je, u novom izdanju, pridodan i Pavličićev esej Pismo Madoni Markantunovoj – prvi put objavljen u časopisu „Mogućnosti“ 1992. godine – a potom u knjizi Rukoljub 1995. godine. Autorovo propitivanje povijesnog romana primjenljivo je i na čitanje njegova Nevidljivog pisma.